Likovni svijet Elvisa Bertona duboko je povezan sa suvremenom urbanom kulturom i znakovima koji su oko nas u urbanim prostorima. Njegov je stilski rukopis isprva bio povezan s ekspresionističkim nasljeđem i morfološkom matricom, da bi se postepeno kroz skulpture i instalacije otvarao prema konstruktivističkim elementima, no u slikarstvu je ostajao dosljedan ekspresiji koja je – ovisno o ciklusima – varirala od pročišćene geste do natruha lirske apstrakcije.
No, kada bih morala izdvojiti što je karakteristično za njegov likovni svjetonazor, to je bez sumnje tendencija da se svijet svede na određeni simbol i znak. Svakodnevno smo uronjeni u šumu znakova, simbola, šifri, kratica, logotipa i vizualnih rebusa koje ne možemo i nismo u mogućnosti dešifrirati iz prvog pokušaja: ne samo stoga što se vizualni i virtualni svjetovi iznimno brzo razvijaju, već i zato što oko nas supostoje i konstantno se javljaju nove supkulture sa svojim vizualnim i simboličkim rebusima. U toj kakofoniji vizualnih senzacija Elvis Berton – čija je karijera u mlađim danima bila vezana uz medije – jako dobro razumije što znači pojam 'šum u kanalu'. Naša su osjetila na 0-24 bombardirana silom informacija, od vizualnih do auditivnih, i naš mozak često nije u stanju procesuirati toliku količinu megabajta iz okoline.
U tom ludilu današnjeg svijeta nije samo dovoljan bijeg u prirodu, već se ponekad moramo boriti s kakofonijom slika, zvukova i šumova „sada i ovdje“, bez uzmicanja. Šutejevo „bombardiranje očnog živca“ kao da je ispred svojeg vremena bilo kanalizirano za ovo naše sadašnje ne-vrijeme. Iako je Elvisov opus latentno biofilan, ukazujući koliko je umjetniku važno napajanje u prirodi, s druge je strane temeljit kritičar svega što u našem prostoru vizualno i informacijski pridonosi disocijaciji našeg mentalnog zdravlja. To je u njegovim ciklusima slika transformirano u polja znakova i simbola koje prepoznajemo kao dio naše pop-kulture i urbanih insignija. U seriji slika „Modern Life“ jasno je pokazano što nam sve na dnevnoj bazi kretanja u gradu doslovno i metaforički stoji na putu; naprijed-natrag, lijevo-desno, odozdo-odozgo, centrifugalno i centripetalno, „in the face“ – nije čudo da su ljudi potpuno dekoncentrirani i neurotični!
Od nas se očekuje da funkcioniramo kao skladni kotačići velikog sustava i da je sve „podmazano“ te da kao jedinke ne dovodimo sustav pod povećalo i u pitanje. Što nas od toga spašava? Priroda i ljubav, bliskost s nekime, komunikacija koja se ne svodi samo na smajliće i druge ikone digitalnog svijeta. U svemu tome, Elvis Berton nije nimalo banalan i pretenciozan, već duhovito pokušava prikazati lice i naličje naše urbane svakodnevice. Povremeno nam se čini kako je umjetnik lagano neozbiljan i samo zaigran, ali na drugo čitanje njegovih vizualnih šifri, prepoznat ćemo sarkazam, ironiju, očaj, čak i apatiju. Kritički se odnosi i prema kulturi koja maksimalno potencira uspjeh, moć i novac, kao i suludom konzumerizmu i šopingholičarstvu. Možemo li blokirati taj toksičan svijet da do nas manje dopire, pita se umjetnik u svojim djelima.
U recentnom ciklusu „Natura“ stvara specifičnu morfološku osobnu kozmogoniju o prirodi i suodnosu s njom. Sve ono što prodire iz okoline duboko u nas možemo ostaviti u prirodi koja nas liječi, no pitanje je može li priroda apsorbirati, rastvoriti i neutralizirati sve ljudske otrove? Ne samo one industrijske i kemijske, već zračenja i frekvencije svih vrsta, kao i naše emotivne, misaone i energetske otiske koje ostavljamo u prostoru.
Svijet oko nas je toliko lijep i čudesan, kao i priroda na mikrorazini, što Berton jasno pokazuje u ciklusu „Natura“. Pa zastanimo na trenutak i pokušajmo se povezati s tom mikrorazinom dimenzija koje nas okružuju, što dalje od betonskog zatvora grada i njegovog ideološkog šuma i smeća. U kompleksnoj inačici svijeta koja postoji kod Elvisa Bertona, smijemo si dopustiti zalaganje za one ljepše dimenzije stvarnosti koje su oko nas u prirodi. Nitko normalan nam se radi toga neće rugati. Upravo sada, između jeseni i zime – poput naziva jedne umjetnikove slike – kada nam se u prirodi poput simboličkog raskršća i putokaza otvara prostor za kontempliranje, i kada je jasno kako neki radovi kroz naslove i motive iz prirode nose u sebi metaforičku referencu na „dark night of the soul“ ili duboki proces samospoznaje i dizanja prema svjetlosti iz tame.
Iva Körbler, prosinac 2025.